Noli me tangere

Goran Maričić (1964 -2023) Čamac na reci života / A boat on the river of life

29 May , 2023  

Negde sam pročitao da se na našim prostorima život sastoji od dva trenutka,kada se rodimo i svi su srećni i kad odemo sa ovoga sveta i svi su uplakani. Spoznajući koliko je to nepotpuno, razmišljam o putovanju mog druga Gorana između ta dva trenutka u životu. Otišao je upravo kako je živeo, prihvatajući novu avanturu, prihvatajući aktivnosti koje su ga uzbuđivale, kao što su putovanja, učenje nove veštine, bavljenje hobijem ili učešće u iskustvima koja podižu adrenalin. Možda je ovo poslednje i presudilo jer je bio jače od spravice koja mu je čuvala život. Otišao je na splavu niz reku Stiks. Ali pre toga izborio se da ima svoj čamac, da pređe Boka Kotorsku kad poželi, da se kreće i bude prisutan u svakom trenutku, potpuno angažovan u onome što radi. Tako je napravio svoje vino i ispekao svoju rakiju što mnogi od nas nikada neće. Uvek je bio pozitivan i nikada nije očajavao. Jednostavno izvlačio je najbolje iz svega, i tražio rešenje za svaki problem. Zato verujem da je trenutak da se svi setimo lepih trenutaka provedenih zajedno. Slavljenje života je lično putovanje, a mi koji smo imali prilike da provedemo mali deo sa Goranom znamo šta znači kad ima kod da vas podrži u izazovnim vremenima. A Goran je na svom čamcu kao u pesmi: „Vrati me na moj čamac, na reci; Moram da siđem, moram da siđem; Vrati me na moj čamac, na reci; I neću više plakati.“

Recently, I read somewhere that our life consists of two moments when we are born, and everyone is happy, and when we leave this world, and everyone is crying. Realizing how incomplete it is, I think about the journey of my friend Goran between two life moments. He left exactly as he lived, embracing new adventures, and accepting activities that excited him, such as traveling, learning a new skill, pursuing a hobby, or participating in adrenaline-pumping experiences. Perhaps the last factor was stronger than the small device that kept him alive. He went on a raft down the river Styx. But before that, he managed to have his own boat, to cross Boka Kotorska whenever he wanted, to move around, and always be present, fully engaged in what he was doing. So, he made his own wine and made his rakija, which many of us will never do. He was always positive and never despaired. He simply made the best out of everything and looked for a solution to every problem. That’s why I believe it’s time for us all to remember the good times we spent together. Celebrating life is a personal journey, and those of us who had the opportunity to spend a small part with Goran know what it means when he is there to support us in challenging times. And Goran is on his boat as in the song: ” Take me back to my boat, on the river; I need to go down, I need to come down; Take me back to my boat, on the river; And I won’t cry out anymore. “


One Response

  1. Moj drug, prijatelj, kolega, uzor,ucitelj,…, sa kim cu rakiju da podelim. O BOZE STO GA UZE KOD SEBE JOS NAM JE TREBAO.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Kalendar

March 2024
M T W T F S S
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031